Dragan Radevic

moj blog – moj saveznik u borbi za bolji svijet

Šest kockica za Ligu šampiona

Ženski rukometni klub Budućnost iz Podgorice je 13. maja 2012. godine postao prvak Evrope. Na ovu titulu, čekalo se jako dugo. Do tada najveći domet bio je plasman u polufinale Lige šampiona, gdje je Budućnost zaustavljena čak sedam puta. Kao navijač, pratio sam utakmice i dešavanja oko kluba i uvjerio se koliko je teško osvojiti ovu titulu, ali isto tako i da ništa nije nedostižno kada se dovoljno želi i kada se na ostvarenju cilja radi na pravi način.

Da bi neki klub postao šampion Evrope, jasno je da puno kockica mora da se poklopi. Ako samo jedna kockica nije na svom mjestu klub će biti daleko od titule. Budućnost je ove sezone uspjela da složi sve kockice, a ja ću navesti onih šest koje smatram da su najznačajnije za postizanje ovog uspjeha:

1. Budućnost je napravila odličan potez kada je uspjela da u svoje redove vrati Bojanu Popović, najbolju svjetsku igračicu, koja je bila spremna da svoje iskustvo podijeli sa mlađim igračicama, da ih natjera da iz sebe izvuku maksimum. Bojana je počela da igra rukomet u Nišu, ali je kao igračica ipak sazrela u Podgorici odakle  je otišla u Dansku da igra za najbolje klubove. Tamo je čak pet puta osvojila trofej Lige šampiona.

Bojana je znala koliko svi u Podgorici žele titulu, poznaje crnogorski mentalitet, i željela je da se na neki način oduži klubu, koji joj je bio odskočna daska do krova Evrope i svijeta. Siguran sam da je svim igračicama bilo lakše da igraju kada su znale da u ekipi imaju Bojanu. Igrale su sa manje grča, znale su da na nju mogu uvijek da se oslone. Bojana je bila značajna i iz razloga što su protivničke igračice razmišljajući kako nju da zaustave ponekad manje pažnje obraćale na druge rukometašice Budućnosti.

2. Drugi jako značaj potez bio je dovođenje golmanke Klare Voltering, koja je u Podgoricu donijela njemački šmek. To je igračica koja je spremna da uradi nemoguće, koja je bila sposobna da odbrani gol kada se lomi rezultat a Budućnost ima dva igrača manje u polju. Klara nije dozvoljavala sebi da se opusti ni jednog trenutka. Bila je maksimalno posvećena odbrani svog gola i kada rezultat nije bio povoljan, a čak i onda kada je Budućnost vodila sa deset golova razlike.

3. Nisu samo Bojana i Klara zaslužne za titulu. Da bi osvojila Ligu Šampiona Budućnost je na svim pozicijama morala da ima kvalitetne igračice. Ako bi se desilo da jednoj igračici ne ide, druga bi preuzimala odgovornost. Da sve igračice nisu izuzetno kvalitetne i talentovane, one bolje bi se, možda i nesvjesno opustile. Ne bi postojala zdrava konkurencija, a ni treninzni ne bi mogli da budu dovoljno kvalitetni. Ne treba zaboraviti ni da su često najbolje igračice dobro čuvane, i da se ponekad se dešavalo da nemaju svoj dan. U tim trenucima su one koje možda nemaju još uvijek tako zvučna imena pokazivale da nisu slučajno na terenu.

Uprava kluba je takođe svoj posao uradila kako treba, a svakako i trener koji je na pravi način pripremao i vodio ekipu.

4. Igračice su znale da i kada gube, ne smiju da posustanu, pa su i u takvim situacijama uspijevale da zadrže koncentraciju. U svakom trenutku su znale da je svaka odbrana, svaka oduzeta lopta, svaki postignuti gol izuzetno važan. Znale su da do pobjede mogu samo psihički jake ekipe koje se nikada ne predaju i koje se za pobjedu bore do poslednje sekunde.

5. Veliki uspjeh, bilo je lakše postići uz podršku navijača. Navijači su domaćem timu davali vjetar u leđa, a gostujućem timu otežavali da igraju. U važnim utakmicama uvijek je bila puna dvorana, pa je i to tjeralo igračice da daju sve od sebe. ŽRK Budućnost je uvijek cijenila podršku koju dobija od navijača, i nije se ljutila na njih kada se ne pojave u velikom broju na nekoj manje važnoj utakmici ili kada su pojedinci činili manje izgrede. Navijači su ipak uvijek bili pravi kada je bilo najpotrebnije.

6. Za uspjeh nije dovoljna jedna generacija. Za ovaj uspjeh bilo je bitno da klub ima tradiciju i ime koje je izgrađeno u pokušajima da se dođe do krova Evrope. Za uspjeh su zasluzne i Maja Bulatović, Anica Đurovic, Tatjana Jerominok, Cigankova, Gricenko, Lukjanjenko, Sanela Knezović, Mara Jovanović, Jovanka Radičević i druge igračice koje su u prethodnim godinama bile dio ovog tima.

Ugledajte se na rukometašice Budućnosti, a to vam može pomoći da i vi laške stignete do uspjeha u poslu kojim se bavite i uopšte u životu. One su na ovu titulu dugo čekale, ali su uz vjeru, strpljenje i kvalitetan rad sa pravim ljudima i navijače uspjele da ostvare san. Neka im je srećna titula prvaka Evrope.

2 Comments »

Obavezno pođite na proslavu deset godina mature

Moje matursko veče održano je 13. maja 2002. godine. Uskoro će proći deset godina od tada i tim povodom biće organizovana proslava. Ako i vaša generacija slavi deset godina mature i organizuje proslavu tim povodom, to nikako ne smijete da propustite.

Maturskom večeri se obilježava kraj srednjoškolskog obrazovanja i završetak jednog značajnog perioda života, a proslava deset godina mature je dobra prilika da se prisjetimo tog perioda i družimo sa dragim ljudima sa kojima smo učili o životu.

Postoji mnogo razloga zbog čega treba da pođete na proslavu deset godina mature, pa ću navesti neke od njih.

Prvo, zato što je zanimljivo vidjeti ljude sa kojima ste učili, ali sa kojima ste izgubili kontakt i niste ih vidjeli deset godina. Interesantno je razgovarati sa njima i saznati šta su postali. Kako reče moj dobar drug, vjerovatno ćete ugovoriti puno kafa i roštilja, na koje na kraju nećete ni otići. No i u tome ima nečeg lijepog, i to je život. Teško je očekivati da se davno pokidane veze mogu ponovo obnoviti, ali se možda mogu početi iznova graditi na nekim novim osnovama.

Drugo, zato što ćete se prisjetili događaja iz srednje škole. Sjećanje na te dane, kada smo imali samo 18 godina uvijek nas ispuni pozitivnom energijom. Iako smo i tada mislili da smo puno zauzeti raznim obavezama i učenjem, tek smo kasnije shvatili šta su prave obaveze i šta zaista znači biti zauzet.

Treće, da biste se lijepo proveli sa prijateljima sa kojima niste nikada ni prestajali da se družite.

Iako možda postoje i razlozi zbog kojih ovu proslavu treba propustiti, jasno je da razloga da se pođe ima mnogo više. Stoga obavezno pođite, iako vam se možda čini da vam većina ljudi koje ćete tamo sresti više ništa ne znači.

U slučaju da ima razloga koje sam izostavio navedite ih u komentarima.

No Comments »

Za interesantniji twitter timeline

U poslednje vrijeme tviter je u Crnoj Gori dobio puno novih korisnika, ali umjesto da timeline bude zanimljiviji nego ranije kada ih je bilo manje, dešava se suprotno i mnogi stariji korisnici tvitera se žale da tviter nije ono što je nekada bio. Uz to, postoji dosta ljudi koji su čuli za tviter, planiraju da počnu da ga koriste ali još uvijek ne znaju o čemu se tu zapravo radi. To su neki od razloga zbog kojih sam odlučio da napišem tekst o tviteru.

Prije svega, želim reći da je Tviter servis koji svako može da koristi onako kako želi.
Ipak da bi i vama, i svima onima koji čitaju ono što vi pišete isti bio interesantniji
treba da uvažite sledeće preporuke.

1. Kada pronađete i pročitate neki tekst na internetu, i zaključite da je dobar i interesantan, treba da link do tog teksta uz kratak komentar objavite na tviteru. Ovo iz razloga što je vrlo vjerovatno da bi još neko rado pročitao taj tekst, kako bi saznao nešto novo ili jednostavno samo uživao u čitanju.

2. Kada vam se sviđa nešto što je neko drugi objavio treba da uradite retvit. Time potvrđujete da je nešto što je neko objavio zaista dobro. Kada neku objavu “potvrdi” veći broj ljudi, onda je to vjerovatno znak da ima smisla potrošiti malo vremena i obratiti pažnju na nju. Napomenuću da je retvit moguće uraditi uz komentar, ili bez komentara. Ja smatram da je bolje retvit uraditi sa komentarom.

3. Kada se organizuje neka zanimljiva akcija ili druženje, dobro je da o tome obavijestite i tviteraše.

4. Ako imate neko pitanje to obavezno objavite na tviteru. Tviteraši će se sigurno potruditi
da vam pomognu.

5. Na tviteru nije dobro dopisivati se sa samo jednom osobom jer tviter služi da komunicirate sa “čitavim svijetom”. Za komunikaciju sa pojedincima treba koristiti direktne poruke (direct messages).

6. Normalno je da baš sve što objavljujete na tviteru ne treba da bude zanimljivo i u skladu sa svim pisanim i nepisanim pravilima. U redu je i ako ponekad uputite poruku koju treba da pročita samo jedna osoba, čak i ako ponekad objavite informaciju o tome šta ste upravo večerali, no ovakve objave treba da budu izuzetak, nikako pravilo.

7. Obavezno dođite na TweetUp (okupljanje tviteraša) jer je interesantno saznati ko sve čita ono što vi objavljujete. Na TweetUp druženja su svi pozvani i svi su dobrodošli. Upoznavanje sa svim prisutnim tviterašima na takvom druženju je obavezno, stvar je neke vrste bontona, mada to zavisi i od toga koliko se ljudi tu nalazi.

Nadam se da će vam ovo kratko uputstvo biti od koristi. Ako vam se sviđa i ako mislite da bi i drugi željeli da ga pročitaju, predlažem da objavite link do njega na tviteru, a ako mislite da sam nešto propustio da kažem, to napišite u komentarima ispod teksta.

1 Comment »

Ne zaboravite ulice svog djetinjstva

Čarls Dikens je u romanu “Dejvid Koperfild” napisao:
“Ulice su, naravno, izgledale male. To je, sigurno, uvijek slučaj sa ulicama
koje smo gledali u djetinjstvu, kad im se kasnije vratimo.”

U poslednje vrijeme često razmišljam o djetinjstvu i o onom dječaku koji sam nekada bio.
To me podstaklo da vas uvjerim da male ulice vašeg djetinjstva treba da volite mnogo više
od velikih ulica kojima se sada krećete.

Pod malim ulicama djetinjstva podrazumijevam kraj i ulice u kojima ste napravili prve korake, stekli prve drugove, jurili za loptom i odrasli. Ulice koje su vam nekada izgledale tako velike i zanimljive, a koje vam danas, kada ste odrasli, izgledaju male, prilično skromne i dosadne. Pod velikim ulicama podrazumijevam druge ulice i gradove po kojima se sada krećete, koje sada volite i smatrate svojima.

Opijeni sjajem velikih ulica, često zaboravljamo na one iz kojih smo pošli u svijet.
No, postoji više razloga zbog kojih smatram da treba više da volite male ulice.

Prvo, da nije bilo malih ulica, tokom djetinjstva ne biste imali kuda da šetate, igrate fudbal, košarku ili druge igre sa vršnjacima. Bili biste prilično usamljeni i ko zna da li biste postali ono što jeste danas. Tada vas, onako mlade i neiskusne, velike ulice nisu htjele primiti.

Drugo, male ulice će vam danas omogućiti da provjerite šta ste postali, da izmjerite svoj uspjeh. Te ulice su se smanjile da biste vi mogli da odrastete. Uz to, jedino u tim ulicama možete da se prisjetite svih dragih uspomena iz nekih davnih dana, kada je puno stvari bilo drugačije, vjerovatno i bolje nego sada.

Treće, male ulice vas neće nikada zaboraviti. One uvijek za vas čuvaju iskrenu ljubav koju su vam i onda pružale. U njih ćete moci da se vratite ako vas velike ulice izdaju. Velike ulice to nekada znaju da urade.

Zato, nemojte nikada da zaboravite male ulice svog djetinjstva.

No Comments »

Zlatila se muka što nas spaja

Jedna od mojih omiljenih poslovica je “Zlatila se muka što nas spaja”.
Čuo sam je od mog prijatelja Maria, a volim da je tumačim na svoj način.

Kad razmišljam o ovoj poslovici pod mukom ne podrazumijevam pravu nevolju i
nepriliku, već razne situacije koje bismo rado željeli da izbjegnemo, ali nismo u
mogućnosti, i u kojima smo “prinuđeni” da vrijeme provodimo sa nekim ljudima
koji nisu u krugu naših najbližih prijatelja.

Za nekoga je to odlazak u školu, jer je nakupio previše neopravdanih časova,
za druge prisustvo obaveznim ali dosadnim predavanjima na fakultetu,
za treće odlazak na posao kad isti postane rutina i nije zanimljiv kao u početku.

Tu se može ubrojiti i odlazak na žurku ili u grad samo da bismo udovoljili prijatelju
a kad se nama ne ide već bismo radije ostali kući i gledali televiziju.

Smatram da kad ne bi bilo takvih “muka” ovaj svijet bi definitivno bio jedno dosadno mjesto.

Ovo smatram iz razloga što nam takve “muke” pružaju priliku da upoznamo neke nove ljude.
U drugim okolnostima te ljude možda ne bismo imali prilike, volje, a ni vremena da upoznamo.
Među njima sigurno ima kvalitetnih ljudi, pa ta poznanstva mogu da prerastu i u
prijateljstvo, ljubav, ili barem početak neke poslovne saradnje.

Dakle, da nije raznih “muka” propustili bismo da sretnemo i upoznamo puno zanimljivih i dobrih ljudi,
no ne bismo sreli ni one druge, koji nisu ni dobri ni zanimljivi, ali zbog kojih ove prve više cijenimo.
Propustili bismo i puno drugih lijepih trenutaka i događaja koji se dese onako usput
a da ih i ne očekujemo.

Kako u takvim situacijama nikada ne očekujemo da ćemo se lijepo provesti, postoji velika šansa
da se to ipak dogodi. Lijepe stvari se najčešće dešavaju kad ih najmanje očekujemo.

Stoga, zlatila se muka što nas spaja.

1 Comment »

Najljepša su druženja na krovu

U ovom postu pisaću Vam o druženju na krovu, sa željom i ciljem da Vas ubijedim da su takva druženja najljepša.

Pod krovom podrazumijevam (najčešće ipak ravan) prostor na vrhu neke stambene zgrade ili kuće, pod vedrim nebom, do kog se lako možete popeti nekim stepenicama. Na krovu možete da okupite svoje društvo, pijete piće, razgovarate, slušate muziku sa lap topa ili svirate gitaru i pjevate sami.

Poslednji put sam se družio na krovu sa kolegama iz Škole retorike i upravo me sjećanje na to prelijepo druženje inspirisalo da napišem ovaj blog post.

Postoji mnogo razloga zbog čega smatram ovo što piše u naslovu ali ja ću navesti samo nekoliko njih.

Na krovu nema nepozvanih nepoznatih ljudi, nema nekog ko bi Vam odvlačio pažnju. Tu su samo vaši prijatelji i sa kim god od njih da razgovarate imaćete o čemu. Pića ne može nestati jer svako donese po nešto.

Na krovu niko neumorno ne kuca poruke na mobilnom telefonu, jer niko nije zapostavljen i svako jednako učestvuje u druženju i razgovoru. Uz to vazduh je čist a pogled predivan.

Na krov niko neće donijeti foto aparat tako da nećete imati ni jednu fotografiju sa tog druženja. Nakon nekog vremena s obzirom da nećete imati dokaz o tom događaju (u vidu velikog broja fotografija) moći ćete da ga u svojoj mašti, blog postovima ili usmenim opisima uljepšavate do mile volje.

Za druženje na krovu ne morate posebno da se sređujete jer ćete vjerovatno sjedjeti na podu.

Moram svakako da vas upozorim, i da može da se pojavi nervozni komšija koji je odlučio da zaspi a od vas ne može. Tako postoji vjerovatnoća da ćete druženje nastaviti u nekom kafiću.

Novu godinu smo već dočekali, a kako sam ubijeđen da mnogi od vas razmišljaju gdje da provedu neku od preostalih prazničnih večeri, rado bih predložio da to bude baš na krovu. No, decembar je i hladno je, ali nemojte propustiti da okupite društvo na krovu već u aprilu.

Vaša iskustva sa sličnih druženja podijelite sa čitaocima ovog posta putem komentara.

Srećna vam Nova 2012. godina.

No Comments »

Nemoj da učiš prase da priča

Da li Vam se nekada desilo da ste uviđali nečije mane?
I to neke osobe do koje Vam je zaista stalo.
Htjeli ste da joj pomognete, da je nečemu naučite, da je promijenite.

Davali ste sve od sebe, trošili puno energije.
U jednom trenutku ste shvatili da je to nemoguća misija.

Neki ljudi ne žele da nas čuju. Ne žele da se mijenjaju.

Čak ni onda kada smo mi ubijeđeni da je takva promjena neophodna, i to za njihovo dobro.
Za njihov napredak i uspon u životu.

Kako Vam je takva osoba draga teško ste se mirili sa činjenicom da ste nemoćni pred situacijom.
Ljutili ste se sami na sebe. Činilo Vam se kao da ste prevareni, iskorišćeni.

Shvatili ste da se oko nekih ljudi vrijedi truditi, a ako nekih baš i ne.

Obećali ste sebi da nećete nikada biti kao oni. To Vas je zaista pogodilo.

Meni se par puta dogodila takva situacija.

Onda sam jednom od prijateljice Marine čuo poslovicu koja je na mene ostavila snažan utisak
i naučila da treba da volimo i takve ljude, onakve kakvi oni jesu.

“Nemoj nikad da učis prase da priča.
Trošiš svoje vrijeme a prasetu si dosadan.”

U redu, voljećemo ih, ali ipak ne želimo da budemo kao oni, zar ne?

No Comments »

Deda Mraz ipak postoji

Imam 28 godina a i dalje vjerujem u Deda Mraza.

To je jedan stariji gospodin sa crvenom kapom i bijelom bradom koji dolazi svake godine i ispunjava nam želje, donosi poklone i lijepo raspoloženje. Uvijek dođe i u firmu gdje radi moja majka i ostavi poklone djeci svih tamo zaposlenih. Siguran sam da ste i svi vi dobijali poklone od Deda Mraza a sumnjam da će vas on i ove godine zaobići.

No ja želim da vas na vrijeme upozorim na dvije jako važne stvari.

Prvo da Deda Mraz ne može da ispuni baš sve vaše želje, i drugo da nikako ne smetnete sa uma kako sva ta čarolija oko Deda Mraza i Nove godine traje veoma kratko, a da najčešće posle toga sve ponovo bude kao sto je do tada bilo.

Najveći broj problema koje još niste počeli da rješavate i planova i ideja koje niste realizovali čekaće na vas i po završetku praznika. Zato nemojte da dozvolite da vas praznično raspoloženje i iščekivanje susreta sa Deda Mrazom opiju i da opet upadnete u kolotečinu.

Predlažem da ne čekate januar ako ste htjeli da počnete sa treninzima, ako ste htjeli da napišete knjigu, počnete da učite fiziku ili pokrenete sopstveni online biznis. Sve to možete i treba da započnete već danas. Za ispunjenje većine želja potrebno je naše lično angažovanje pa zato nemojte da gubite vrijeme čekajući Deda Mraza. On će se pojaviti, ali to nije dovoljno.

Nadam se da i vi vjerujete u Deda Mraza, ali da ne zavisite od njega.

No Comments »

Kako je bilo prvog dana

Bloger sam manje od 24h, i mogu vam reći da sam zadovoljan rezultatima.
Na dan objave blog je zabilježio 59 posjeta iz 7 zemalja.
Statistika kaže da je najviše ljudi za objavu sajta saznalo preko facebooka, i to moram priznati iako sam fan twittera.
Sajt je pregledan najviše preko pretraživača Chrome a na drugom mjestu je Firefox.
Zanimljivo da su samo dva posjetioca koristili Internet Explorer i to verziju 8.
Izgleda je Internet Explorer verzije 6 koji nam je nekada pravio probleme konačno otišao u istoriju.
Ove još uvijek skromne, ali meni drage brojke, i vaša podrška daju mi podstrek da nastavim sa blogovanjem.

Naravno ovo je tek zagrijavanje pravi postoji tek predstoje. :)

Hvala vam svima!

No Comments »

Zdravo svijete

Iako je prošlo dosta vremena od trenutka odluke do realizacije, konačno sam napravio svoj blog.

Ovo će biti mjesto gdje ću ponekad objavljivati svoja zapažanja i razmišljanja.

Očekujem da će mi ovaj blog pomoći i biti dobar saveznik u borbi za bolji svijet.

Kao što je najčešće prva lekcija prilikom učenja nekog programskog jezika ispisivanje kratkog teksta “Hello, World!”, tako ni ja ne zelim dužiti i pozdraviću vas istim riječima:

Zdravo svijete!

6 Comments »